Papua Nova Gvineja je, vjerovatno, zadnji nepoznati dio svijeta. To je zadnji naseljeni predio istražen od strane Evropljana i tek su japanska invazija u Drugom svjetskom ratu i prateće ofanzive australijskih i američkih trupa protiv Japanaca otkrile neke dijelove te zemlje Zapadnom svijetu. Domaće stanovništvo Papua Nove Gvineje je jako propatilo od stranih sila tokom pomenutog rata. Obe zaraćene strane su regrutovale mlade i jake domaće muškarce i tjerale ih da kopaju rovove i rade druge teške poslove u ekstremno teškim tropskim uslovima koji su vladali u džungli. Procjene govore da je više od 50 000 papuanskih muškaraca izgubilo život, radeći kao robovi za japanske i američke snage, mada niko nije ikada brojao njihove gubitke. Tu i leži pravi razlog zbog koga je domaće stanovništvo sumnjičavo i vrlo često neprijateljski raspoloženo prema bijelcima. Oni vrlo dobro znaju da su Evropljani i Amerikanci došli u Papua Novu Gvineju samo da bi eksploatisali njihovu zemlju i da ostvare ličnu dobit. Misionari i ostali ‘’dobronamjerni’’ su isti. Australija i Novi Zeland su jedine dvije zemlje koje stvarno pokušavaju da pomognu narodu Papua Nove Gvineje i njihovoj mladoj, nezavisnoj zemlji. Veliko je zadovoljstvo čitati jednu modernu knjigu o Papua Novoj Gvineji, koja opisuje barem dio napora australijskih antropologa da sakupe i sačuvaju originalne umjetničke radove domaćeg stanovništva i izlože ih u lokalnim muzejima unutar same zemlje, kao i da ih vrate iz umjetničkih zbiraka bogatih Amerikanaca i drugih privatnih kolekcionara.

“Uz zvuke Garamuta’’ je knjiga koja je nastala kao rezultat dugotrajnih razgovora, vođenih kroz duži vremenski period, između autora knjige i njegovog prijatelja, istoričara umjetnosti i antropologa Dr. William Charles. Poslije 10 godina redovnih susreta i razgovora i velikog prijateljstva, koje se među njima razvilo, autor knjige je odlučio da stavi na papir i tako sačuva od za borava autentična iskustva sa Papua Nove Gvineje, koja je Dr. Charles podijelio sa njim. Autorov prijatelj Bil (Dr. Charles) je prvi put otišao u Papua Novu Gvineju da predaje u jednoj maloj seoskoj školi, ‘’u sred ničega’’, u planinama Papua Nove Gvineje. Živjeći u šumi, naučio je puno o domaćem stanovništvu, zainteresovao se za njihove umjetničke predmete i počeo je da ih sakuplja i izučava. Poslije nekoga vremena postaje kustos Nacionalnog muzeja Papua Nove Gvineje u Port Morzbiju, glavnom gradu i najvažnijoj luci zemlje. Putovao je širom te zemlje, sretavši mnoge domaće ljude, kojom prilikom je stekao mnoge prijatelje, a u isto vrijeme je izučavao njihove umjetničke radove, stvorivši veliku i važnu zbirku, koja je trenutno izložena u Nacionalnom muzeju u Port Morzbiju. Ljudi u Evropi i Zapadnom svijetu, uopšte, ne mogu ni zamisliti kako je teško putovati Papua Novom Gvinejom, probijati se kroz zemlju gdje putevi nisu ikada postojali, penjati se uz planine mnogo više od Alpa, letjeti u malim avionima koji slijeću na livade, boriti se sa Malarijom i drugim opasnim bolestima, suočavati se sa brojnim preprekama i problemima i, na kraju, preživjeti. Veoma je uzbudljivo istraživati zemlju u kojoj su, i pored prisutne moderne poljoprivrede u nekim oblastima, kao i sjajnie pomorske vještine koja je prisutna duž obale, većina alatki i umjetničkih predmeta napravljene od drveta, kosti, gline ili kamena. Ne koristi se metal, niti radna snaga domaće stoke. Točak je nepoznat. Širom zemlje školjke se smatraju velikom dragocjenošću, isto kao i boje, so i sago. U papuanskom društvu muškarci i žene imaju različite uloge. Muškarci su lovci, baštovani i ratnici. Žene rade u poljima, brinu o djeci i životinjama i vode brigu o svome domaćinstvu.

Ljudi Paua Nove Gvineje su naučili da budu nepovjerljivi prema strancima, tako da pokušavaju da ostanu izolovani od njihove strane kulture. Pokušaji misionara i drugih posjetioca iz Evrope i Amerike da nauče lokalne jezike često su suočeni sa nepovjerenjem. Pauanci nikada ne ispravljaju greške koje prave stranci i dozvoljavaju im da nauče samo 300-400 osnovnih riječi koje su im poterbne da ostvare osnovnu komunikaciju. Misionari koji su proveli i po više od 40 godina u Papua Novoj Gvineji ne mogu razumjeti lokalni jezik. Pod uticajem svoje vjere, misionari imaju negativan stav prema domaćim običajima i ritualima. Oni osuđuju njihove plesove i gozbe, njihove šarene ukrase na muškarcima i dr. Oni uništavaju njihove umjetničke radove. Sve je to iskusio Dr. Charles tokom svoga boravka u Papua Novoj Gvineji i sve to, ali i puno više, opisuje autor knjige. Autor je dao sve od sebe da zabilježi i objasni sve što je čuo od svoga prijatelja Bila, ali on je, isto tako, proučavao odgovarajuću literaturu i iskustva drugih ljudi.

Mislim da nije potrebno prepričati osnovnu priču ili ići u detaljan opis, pošto bi to lišilo čitaoca uživanja u čitanju, a, osim toga, prvo moramo pročitati knjigu i razmišljati o njoj, pa tek onda pričati o istoj. Ja samo mogu od svega srca preporučiti ovu knjigu svakome čitaocu koga interesuje ova daleka zemlja. Ako ne možete putovati tako daleko i upoznati se sa životom domorodaca Papua Nove Gvineje, gdje biste mogli da se na licu mjesta upoznate sa njihovim socijalnim i porodičnim životom, njihovim vjerovanjem i, iznad svega, njihovom umjetnošću i vještinama, tada možete naučiti puno kroz samo čitanje ove knjige. Radi se o vrlo interesantnoj i korisnoj knjizi, punoj podataka, vrlo dobro napisanoj, koju je vrlo lako razumjeti. Ona govori čitaocu o mnogim detaljima koji se ne mogu naći u drugim knjigama, pošto je ona nastala na osnovu autentičnog iskustva učenog profesionalnog naučnika koji je posvetio svoj život Papua Novoj Gvineji, koji je proučavao umjetnost domaćeg stanovništva na terenu i koji je naučio da voli narod Papua Nove Gvineje.

Ova knjiga će pomoći da se Zvuk Garamuta začuje širom svijeta.

Prof. Dr. Srboljub Živanović,
Član Kraljevskog antropološkog instituta u Londonu

Autor knjige poetičnog naslova ”Uz zvuke garamuta” napisao je vrijedno i korisno djelo, izuzetno podsticajno za buđenje uljuljkane svijesti čovjeka današnje civilizacije. Za razliku od mnogih pisaca sa fantastičnim novim idejama koje se često graniče sa običnim šarlatanstvom (tipa ”pa i Bog je Srbin bio kad je stvaro svijet” ili tzv. bosanskom dolinom piramida kao kolijevkom najstarije civilizacije, ili o ”Udaru ruskih bogova”) G. Poletan se opredijelio za korektan ovozemaljski pristup. Njegova knjiga govori o sadašnjem životu Papuanaca u tehnološki najzaostalijim dijelovima svijeta kao što je Istočna Nova Gvineja, kako se to i kaže na početku (u vrsti kratkog apstrakta) gdje još ljudi žive dobrim dijelom u tradicijama kamenog doba, pa je njihovo proučavanje” važno za razumijevanje naše davne istorije”.

Na prvi pogled ova knjiga se doima kao zbirka novinarskih reportaža i serija intervjua sa jednim afirmisanim antropologom, dr Vilijamom Čarlsom, iz Nacionalnog muzeja u Port Morzbiju, glavnom gradu Papue Nove Gvineje. Međutim, čitalac vrlo brzo zapaža da autor svoje dugogodišnje druženje i prijateljstvo sa ovim istraživačem nadograđuje i ličnim interesovanjima za predmete plemenske umjetnosti, kao i svojim razmišljanjima o relativnosti socioloških, teoloških i opštecivilizacijskih normi kroz istoriju, ali i u sadašnjem trenutku. Tako u stvari, ova knjiga ima bar 3 nivoa kazivanja.

Na prvom mjestu su autorova zapažanja o kontrastu između zapadne civilizacije i plemenske svijesti Papuanaca. Drugi nivo predstavlja njegovu strast za sakupljanjem kolekcije plemenske ”primitivne” umjetnosti, a treći nivo su kazivanja stručnjaka Bila Čarlsa koja i čine najveći dio knjige. Kazivanja nisu naučnički suvoparna nego su ispričana zanimljivo i ljudski da zadovolje interes, rekli bismo svakog prosječnog čitaoca, dakle i običnih srednjeobrazovanih dobronamjernih ljudi.

Autor je uradio to po svojoj percepciji običnog dobronamjernog mislećeg čovjeka intelektualca, ljubitelja plemenske umjetnosti, ali vrlo ozbiljno zainteresovanog za pitanja civilizacije. Narator želi domaćoj publici da predstavi daleke krajeve Istočne Nove Gvineje i daleki svijet, nama nepoznat. To čini na nepunih 100 stranica teksta što je neki optimum za držanje pažnje današnjeg čitaoca (oni što ne čitaju neće pročitati ni da je napisano na samo 10 stranica).

Ako svemu ovome dodamo odgovarajuće ilustracijama u boji i karte, dobićemo solidno referentno djelo o ovoj rijetkoj temi na našem jeziku. Knjiga bi bila izuzetno korisna za studente etnologije i antropologije, ali i istoričarima, arheolozima, sociolozima i širem krugu čitalaca. Ovaj koristan, popularno pisan roman u stvari će biti sjajan priručnik i za naučne radnike iz ove oblasti, koji će testirati svoja znanja iz ”nauke o ljudskoj vrsti” sa obiljem informacija o etnologiji, te kulturnoj, socijalnoj i fizičkoj antropologiji (ali i lingvističkoj i psihološkoj antropologiji) a biće koristan i za arheologe istraživače nestalih praistorijskih kultura. Knjiga otvara i niz socioloških tema, o religiji i tradiciji, te je neobično podsticajno štivo za sve misleće ljude zainteresovane za razne oblasti društvenih nauka.

Čini nam se da je autoru bilo lakše da je pročitao 45 stručnih radova na ovu temu i to literarno pretočio u novu knjigu o Papu ancima, ali čitalac bi bio uskraćen za orginalna svjedočanstva i realnosti ove zemlje sa periferije današnje globalne svjetske civilizacije. Autor, skoro poetski nadahnuto ”uz zvuke garamuta”(ritualni bubanj) izuzetno vjerno dočarava sliku o stanju zaštite kulturno istorijskog nasleđa ovih dalekih prostora. On vjerno dočarava istrajavanje poslednjih ostataka iskonskih tradicionalnih religija i izvornih oblika života ”praistorijskog čovjeka” na samom kraju 20. vijeka na ovom udaljenom ostrvu, na kraju svijeta. Vjerno svjedoči o nastojanjima muzeja da ispoštuje konvencije UNESKOa o zaštiti materijalne i nematerijalne baštine (tek je 2003. godine, kada je dostignut taj nivo svijesti, ova konvencija postala obavezujuća za sve zemlje). Autor vjerno odslikava neravnopravnu borbu muzejskih radnika sa trgovcima umjetničkim predmetima plemenske umjetnosti (art dilerima) koje predstavlja lik Masta Mumut koji radi za moćne kolekcionare milionere i korumpirane političare. Na ovaj način je stvorena veličanstvena slika trenutnog stanja odumiranja jedne drevne civilizacije sa svojim alternativnim viđenjem svijeta iz jedne male zajednice, u sudaru sa savremenim shvatanjima.

Autor priču gradi na upečatljivom glavnom liku istraživača Bila, ali tu susrećemo i upečatljive likove raznih kolekcionara, niza drugih naučnika i epizodnih likova, ali i takvih ličnosti kao što su Dejvid Rokfeler i sinovi, što romanu daje posebno upečatljiv ton i izuzetnu ozbiljnost. U svojoj knjizi Goran Poletan donosi niz priča, a čini se da je okosnica pripovijest o Pamenko figurama koje se od 1985. godine nalaze predstavljene i na poštanskim markama ove zemlje. Čudne priče o kanibalizmu i o glavosječama imaju svoje mjesto u sagledavanju karaktera ovih ljudi ”koji nisu imali milosti prema bilo kome koji nije član plemena” ali tu je i neizbiježno poređenje sa giljotinom, inkvizicijom i sličnim masovnim pogromima ljudi u istoriji zapadne civilizacije. Obožavanje duhova predaka objašnjava nastanak mitologije o polubogovima i vjeri u zagrobni život, sa kultnim maskama kao zamjenom za duhove konkretnih bića ili sila prirode. Na ovim primjerima ”možemo porediti paganizam i zapadnu kulturu, i možemo testirati tvrdnju o moralnoj superiornosti naše civilizacije”. Pisac nema namjeru da daje krajnje sudove, niti ima ambiciju da ostavi sve potrebne podatke o plemenskim običajima, ali ovde nalazimo na neka jedinstvena kazivanja o iskonskim obredima inicijacije, spiritizma, 3 magijska obreda, obrednim ceremonijalnim kućama, ili o sociološkoj kategoriji odlučivanja konsenzusom. Tu su lijepa zapažanja o crkvenim fanaticima i posmatranju procesa ”pokrštavanja pacifičkih ostrva, pa nam je puno lakše shvatiti proces pokrštavanja Evrope”.

Centralna ličnost romana je svakako istraživač Bil ”najskromnija osoba” koji je dao značajan naučni doprinos u proučavanju ovih specifičnih društvenih zajednica. Bil je do te mjere nepristrasan da se odrekao i svog religijskog uvjerenja u kome je proveo mladost, trudeći se da odgonetne suštinske tajne ljudske prirode i društvenih zajednica. Čini se da je tu na prvom mjestu čovjekova borba za hranu i za produžetak vrste ” u razmjeni žena sa drugim plemenima” što čovjeka usmjerava na organizovanje preciznih normi društvenog života. Svojim zapažanjima o primarnim ljudskim potrebama u borbi za biološki i društveni opstanak, Bil je nesumljivo otkrio neke društvene zakonitosti koje važe za sve ljude cijelog svijeta i za sva vremena. On ima ”utisak da je moguće pronaći uzrok bilo kog događaja” a da je ”postojanje velikog broja različitih ljudskih kultura dovelo i do stvaranja velikog broja različitih vjerovanja u duhove”. Fascinantna su poređenja suštinski istih reakcija primitivnog i civilizovanog čovjeka u brojnim situacijama koje život donosi, a naročito nastojanje prebogatih moćnika ovog svijeta da se domognu materijalnih vrijednosti plemenske kulture kako bi ovladali i njihovim duhovnim vrijednostima.

Knjiga je, kao što rekoh, napisana tako da se može čitati i kao roman i kao zbirka novinarskih zapisa, ali i kao koristan priručnik koji otvara niz novih tema za razmišljanje. Samo su nagoviještena brojna pitanja koje istraživači treba da pojasne ili da se zainteresuje šira javnost za postojanje alternativnih viđenja svijeta. Pokazalo se da čak i Papuanci imaju neke univerzalne vrijednosti koje mogu da poljuljaju uvjerenja i vrhunskih predstavnika zapadne civilizacije i nadmoćno ukažu na svu relativnost civilizacijskih normi ponašanja bilo koje ljudske civilizacije.

Nije čudo da autor knjige bira Bila Čarlsa za glavni lik, jer se i sam interesuje za Papuance, a nerado priznaje da i on potiče negdje sa prostora bivše Jugoslavije, a sam po sebi se nameće zaključak da se i oni po mnogo čemu, mogu smatrati ”evropskim papuancima”. Diskretno se nameće tema ponovnog preispitivanja odnosa između pojedinačnog i plemenskog, nacionalnog i univerzalnog, kao da konačni sasvim siguran odgovor i nije dat u istoriji nacionalnih država ili univerzalnih imperija. Na primjer, srpski susjedi Mađari su u srednjem vijeku stvorili moćnu multietničku mini imperiju koja nije bila bazirana na nacionalnom principu, a kada su i oni postali dio Habzburške imperije onda su prešli na strategiju borbe za nacionalnu državu, sve do totalne isključivosti prema bilo kome ko nije Mađar. Obrnuto, Srbi su se sa Stefanom Nemanjom prvo opredijelili za nacionalnu državu, da bi sa carem Dušanom prihvatili univerzalne multietničke imperijalne principe. Isto tako, sa Karađorđem i Milošem Velikim počelo se sa stvaranjem nacionalne države, da bi se za nepunih 100 godina napustila ta ideologija i prihvatila multikonfesionalna Jugoslavija.

Sjajan primjer za poređenje daje nam upravo, posle Grenlanda, najveće ostrvo na svijetu Papua i njeni stanovnici Papuanci kojih danas ima oko 5 miliona, ali govore čak 750 jezika u 60 jezičkih grupacija. Ovaj daleki svijet Evropi je postao poznat tek u vrijeme velikih geografskih otkrića, a ovo ostrvo za Evropljane su otkrili Portugalci 1511. godine, da bi ga 1545. godine zaposjeli Španci a kasnije Britanska kolonijalna imperija. Kao svoju koloniju ostrvo je 1828. prisvojila Holandija, a 1884. godine jugoistočni dio ostrva je opet pripao Britaniji dok su sjeveroistočni dio uzeli Nijemci, koji su tu ostali do Prvog svjetskog rata, kada je ova teritorija pripala Australiji, dok je 1969. holandski dio pripao Indoneziji. Danas je ostrvo podijeljeno na istočni i zapadni dio, a istočni se naziva Papua Nova Gvineja sa površinom od 462.840 km kvadratnih i 5.426.000 stanovnika i glavnim gradom Port Morzbijem sa 300.000 stanovnika. Od ovog broja 84% čine razni Papuanci od kojih još uvijek 83% živi na selu a 22% pripada izvornoj staroj religiji. Slijedeći svoja vijekovna plemenska opredjeljenja, od nekadašnje istovijetne zajednice, do sada je nastalo pomenutih 750 plemenskih zajednica i jezika. Slični procesi su se još dešavali na ostalim ostrvima Okeanije i Mikronezije, dijelovima Afričkog kontinenta, na Kavkazu, a u današnje vrijeme i na prostorima zapadnog Balkana.

Dakle, pitanje istrajavanja u kontinuitetu religijskih opredeljenja pokazalo se kao izuzetno važno, kako kod Papuanaca tako i kod drugih naroda. Kao poređenje navodimo slučajeve srpskih susjeda Albanaca i Nijemaca koji su bili vijekovima vjerski podijeljeni, a danas su jedinstvene države. Dok su najbolji sinovi Srba i Hrvata isticali zajedništvo bez obzira na religijsku pripadnost (parola ”brat je mio koje vjere bio”) Nijemci i Albanci su tada živjeli u žestokim sukobima istokrvnih plemena i antagonizmima brojnih kneževina i državica. Kada su oni sa vremenom Bizmarka i Prve prizrenske lige stvorili svoje etničke države i prevazišli činjenicu međusobnih vjerskih razlika; onda su Srbi i Hrvati, pa Bošnjaci i Crnogorci opet otišli u drugu krajnost i prihvatili stanovište da je religijska pripadnost važnija od krvnog srodstva, itd, itd i tome sl.

Zapadni Balkan je danas postao Evropska Papua, s tim što Papua Nova Gvineja ipak ide putem integracija, a mi danas idemo obrnutim smijerom (za sada 4 jezika, 4 države, ne računajući dvije albanske države, a kako je krenulo možda još Vojvodina, Šumadija, Hercegovima, Krajina, Semberija…). Sa druge strane, politička moć pojedine zapadnobalkanske zemlje je bila obrnuto proporcionalna njihovom demografskom razvoju. Dok je o državi brinuo sultan u Instambulu, Srbi su bili najbrojniji narod zapadnog Balkana. Sa druge strane, bosanskohercegovački muslimani su tada bili u manjini u BiH, bez obzira na demografski priliv prognanih istovjernika iz Mađarske, Slavonije ili Srbije. Kada su nevoljno ušli u sastav Ju- goslavije i kada su o državi počeli da brinu Srbi i Hrvati, muslimanska zajednica u BiH se naglo demografski stabilizovala i konsolidovala u Bošnjake koji su kasnije takođe stvorili nezavisnu državu.

Međutim, knjiga ”Uz zvuke garamuta” navodi nas na brojna intrigantna pitanja kao ono ”koliko mi znamo o svojoj porodičnoj istoriji” (ko nam je navrhdjed, ili čukunbaba po očevoj ili majčinoj liniji) i kako su oni živjeli…). Jedini odgovor je formulisan pri kraju ove knjige ”jedina nada je da će se ljudi nekim čudom probuditi” (i početi da grade neko pravednije društvo).

Zašto ne, nakon pročitanih ovakvih knjiga, ponovo ne promišljati o Balkancima kao Papuancima. Možda će nam biti lakše da neko ima i gori od nas, ali da se i on bolje uklapa u današnji poredak svjetske globalne naddržave; uz zvuke sambe, ojkače ili garamuta, svejedno.

Mr Mirko Babić,
Direktor Muzeja Semberije

Knjiga Gorana Poletana UZ ZVUKE GARAMUTA jeste usložena priča, priča koja kroz pozitivizam avanture ljudskog duha spoznaje Svet i evoluciju civilizacijskih kodova, u širem smislu reči, traga po lavirintu uzavrelih nerazuma za smislom življenja. Daje i odgovore kako i na koji način osvestiti život, kako ga uravnotežiti s prirodom. Pred očima, u prvom licu jednine, ređaju se razgovorno slike o bogatstvu siromaštva, o siromaštu prevrelog straha, grubih previda.

Plemensko zakonopravilo u svom rabošu je imalo sve do 1953. godine crtu koja je u Novoj Gvineji odobravala kanibalizam. E, sad otvoreno rečeno, zar dična Francuska nije imala u Bastilji, u XIX veku, giljotinu? Ni ini nasioni nisu bez đavolskih naprava na ovom Globusu.

Antropologija premrežena etnološkim nitima nije baš tako efemerna kako bi se na prvi pogled dalo uočiti. Zahtevno je sagle- davanje suštine uzroka da bi se razaznale posledične tačke na mapama civilizacija sučelice.

Da li je mapa davnog kamenog doba zauvek sklopljena? Mnogi toponimi su još uvek markirani nepisanim zakonopravilima kamenog doba. Primitivizam i nasilje neumoljivo korziraju rukom pod ruku kroz naša, ma koliko bila trenutna, životna šetališta.

Svojim opisanijem Poletan u ritualnim maskama urođenika razaznaje i svoje poreklo. Mnogi zatočenici, mornari nasukanih brodova, na grebenima Nove Gvineje ili Solomonskih Ostrva preživeli su đavolske dane, dane koji se graniče sa nemogućim proviđenjima. Svaka rečenica na ovim stranicama je na rubu fantastike, nemoguće se na čudesan način preobraća u stvarno i moguće. Ove stranice su Čudo u Čudima, opet, začudne divote.

Recimo, istraživača Nikolaja Nikolajevića, urođenici prihvataju kao gospodara sudbina; videvši paljenje alkohola i baruta njegovom rukom, verom da poseduje nadprirodnu moć, klanjaju mu se kao božanstvu u strahu da im, u nekom gnevu, ne sagori reku. No, da ne razotkrivam tajnu čaranja Poletanovog rukopisa.

Prastara tradicija se u ovoj knjizi apostrofira da bi se s druge strane sagledale i misionarske uloge ljudi smela duha, smelost da mudrošću svojom suzbiju među plemenima kanibalizam koji je hiljadama godina bio deo religije, tradicije i kulture plemena Nove Gvineje. Strava ritualnog žrtvovanja nije mimoiđena u ovoj knjizi. Kontinenti i države imaju zasigurno različite kofere i etikete na njima, ali prtljažne rekvizite su im jednako slične. Pisac se, u ovom slučaju, postavlja kao putopisni promatrač sa fotografski jasnim beleškama uz deskripciju koja ne ulepšava.

U predmetnim rezbarijama kriju se duhovi, stanuju baš u tim predmetima da bi ispunjavali svoju funkciju zaštitnika zdrav lja i opšteg blagostanja zajednice i pomoćnika u lovu i ratu. Pazite, lov i rat, nisu ni malo bezazlene reči, dno su opšteg mesta egzi stencije, i ne mogu olako biti izbegnute.

Ljudi Nove Gvineje i danas iznošenje iz svoje zemlje rezbarene maske (figure i predmete uopšte) poistovećuju sa kidnapovanjem bližnjih, sve što je odneto i izloženo u stranim muzejima Novogvinejac smatra da su sa tim rezbarijama zatočeni i duhovi njihovih davnih predaka.

Žestina sujeverja ravna je ponosu i prkosu, zanosu.

Knjiga UZ ZVUKE GARAMUTA jeste dokumentarna, izuzetno valjanim prosedeom izvedena, pleni i kao roman blizak putopisnom štivu, ima tenziju od prve do zadnje strane, čita se sa radoznalošću, uzbudljiva je avantura koja oplemenjuje pamćenje.

Milutin Ž. Pavlov,
Književnik

Ovim izuzetnim romanom Goran Poletan nam prikazuje i apostrofira neobičan svet, koji ga je inspirisao da sačini priču egzotičnog života, što je za čitaoce posebno zanimljivo, a posebno zato što u našoj literaturi takvog romana do sada nije bilo.

U stvari, u romanu “Uz zvuke Garamuta” vešto je ispričana priča poznatog australijskog antropologa dr Vilijama Čarlsa o narodu Nove Gvineje. Veoma interesantna tradicija tog naroda; prvi put će se saznati o kanibalizmu i drugim riutalnim žrtvova njima kao sastavnom delu njihovog života. Stare legende i tradicija umnogome će objasniti život nekadašnjeg i savremenog života, jer će se na taj način otkriti tradicija davne istorije jednog naroda. Tu spadaju i verovanja da bi žrtvovanje neprijatelja bilo neophodno da bi se duhovi predaka odobrovoljili da štite narod, obezbede dobre žetve i napredak naroda. Često bi se u kultnoj kući čuvale i izlagale glave žrtava da podsećaju duhove predaka da čuvaju uspomene na žrtve koje su im prinete. Nova Gvineja je prostor gde neka plemena žive još na nivou kamenog doba, pa možemo uporediti paganizam i zapadnu kulturu i tako možemo testirati tvrdnju o moralnoj superiornosti naše civilizacije. Uočljivo je da razni nacionalni pred- meti slikovito govore o tom narodu i njihovim običajima. Naučnik Bil je prodro u sve elemente načina života i prošlosti toga naroda, zahvaljujući dugotrajnom proučavanju. Takva dugotrajna i efikasna istraživanja istorije jednog zanimljivog naroda i njihovih običaja u ovoj knjizi plemenito i analitično govore kako uvek treba proučiti prošlost jednog naroda da bi se saznalo ono što je karakteristično za takav narod.

Od prve strane pa do poslednje uočiće se bogate impresije koje su sugestivno predstavljene čitaocu. Analitičar nije želeo da o toj zanimljivoj zemlji propusti nešto što nije primetio, i tako na najefikasniji način će nam naslikati neobičnost živeljenja jednog sveta, koji ima sasvim drugi ustaljeni način života.

Po tome se vidi da je Goran Poletan pisac koji putuje otvorenih očiju. Baš u tome i jeste posebna vrednost kazivanja u ovom romanu, jer on priča interesantno, inventivno i sugestivno o onome što je u ovom romanu implicitno i time će veoma slikovito i privlačno zaintigirati čitaoce.

Zato je roman “Uz zvuke Garamuta” splet nepredvidivih i interesantnih dogadjaja, koji stvaraju neuboičajene i fleksibilne dogadjaje i koji čine veoma zanimljive doživljaje u stalnim susretima s prošlim običajima koji u savremenom životu poprimaju i drugačije značenje.

Pisac ovog zanimljivog i fantastičnog romana osvojiće čitaoce svojim maštovitim i originalnim pričanjem, kao i prilazu za nas nepoznatim temama. I ne zaboravimo, povezanost prirode, ljudi i dogadjanja je trajna i zagonetna i ne bi je trebalo nepromišljeno zaobići. Čitalac dok čita ovaj roman ne može da bude indiferentan, naprotiv oduševljeno doživljava pričanje pisca i pamti sve ono što je pisac sugerirao svojim posmatranjem. Ovako zanimljiv roman uvek će imati svoje čitaoce, samim tim što je radoznalost čitalaca za onim što je nepoznato uvek prisutna, a posebno u ovom romanu gde se o životu u Novoj Gvineji veoma malo zna u celom svetu i samim tim je interes za tim otkrićem uvek podsticaj kad se pojavi ovako dobar i veoma zanimljiv roman.

Olivera Šijački,
Književnik